Život izvan ladica

Postoje ljudi koji kroz vrijeme prolaze ostavljajući jasan, dubok trag u samo jednoj brazdi. A postoje i oni rijetki, poput Milana Lentića, čiji je život bio nalik raskošnom umjetničkom mozaiku – gdje god bi dotaknuo stvarnost, iz nje bi niknulo nešto lijepo, trajno i autentično. Nazivati ga samo skladateljem, samo glumcem, samo pjesnikom ili samo dizajnerom značilo bi suziti pogled na čovjeka koji je odbijao svaku ladicu i čiji bi se životni kredo mogao sažeti u dvije riječi: totalna umjetnost.

Sve je započelo u Trstu 1920. godine, no sudbinski ritam Milanova života rano je odredio Split. Pod mediteranskim suncem, kroz gimnazijske dane završene u osvit Drugog svjetskog rata (1939.), dječak s urođenim osjećajem za ritam i sliku upijao je prve serenade pod prozorima i učio cijeniti miris slobode i kreativnog bunta. Studiji književnosti u Beogradu i povijesti umjetnosti u Zagrebu dali su mu intelektualni štit, no njegova prava akademija bila je ulica, kazalište i život sam. Glumačka poduka kod legendarnog Tita Strozzija i glazbena kod skladatelja Ive Paraća stvorile su od njega umjetnika koji je u isto vrijeme razmišljao o zvuku i pokretu.

Više od desetljeća provedenog na kazališnim daskama Pule i Splita pedesetih godina, gdje je disao s klasicima poput Goldonija i Držića, ugradilo je u Milana rijedak dramaturški senzibilitet. Kada bi pisao šansone – a skladao ih je više od šezdeset – on nije pisao samo pjesme. Pisao je male, zaokružene tro-minutne monodrame u kojima je svaka riječ imala težinu kazališnog čina. Iz tog kreativnog nemira rodila se povijesna večer u „Gavelli“ 1964. godine i kultni Studio 64, gdje je Milan s Arsenom Dedićem, Zvonkom Špišićem i ostalim suborcima stvorio utočište za poetsku riječ – Zagrebačku školu šansone.

Njegov vrhunac u glazbi prelio se preko granica domovine kada je 1969. njegova skladba „Pozdrav svijetu“ odjeknula na pozornici Eurosonga u Madridu, a kasnije, 1980. godine, doživjela krunu u monumentalnom Šansonskom oratoriju „Jama“. No, Milan se nije zaustavljao. Istovremeno je „krotio strojeve“ pišući vizionarske eseje o dizajnu koji su budili domaće tvornice iz poslijeratnog sivila, crtao moderne stolce, prevodio kapitalna djela Gija Pontija i uređivao prestižni časopis Arhitektura. Na televiziji je bio „arhitekt atmosfere“, potpisujući seriju Karusel kao kompletan autor – redatelj, scenarist i skladatelj.

Pa ipak, iza tog raskošnog javnog opusa, u sjećanjima kćeri Rahele i onih rijetkih preostalih svjedoka jednog zlatnog doba, Milan Lentić ostaje zapamćen po svojoj neuništivoj, toploj ljudskoj naravi. Bio je čovjek koji je s istim žarom raspravljao o apstraktnoj umjetnosti i, kako svjedoči jedna preostala topla posveta s korica knjige, pjevao „stare splitske serenade“ sa svojim „drugovima i jebivjetrima“. U vremenima koja su tražila poslušnost i kalupe, on je ostao neukrotiv, nasmijan i uspravan.

Kada je 1. listopada 1996. godine tiho preminuo u Zagrebu, u svojoj 76. godini, ostavio je iza sebe prazninu, ali i predivno, nesalomljivo nasljeđe. Ova stranica skromni je pokušaj njegove obitelji i prijatelja da tu digitalnu škrinju uspomena sačuvaju od zaborava. Jer Milan Lentić nije bio samo umjetnik – on je bio suputnik ljudske duše u potrazi za toplinom, čovjek koji je podjednako dobro svirao gitaru i udarao po pisaćem stroju, ostajući do zadnjeg takta ono što je uistinu bio: Nesalomljivi Milan.