Русский перевод этой страницы готовится - содержание показано на хорватском языке.

VII Милан Лентич

Industrijski dizajn i slikarstvo

Humanizacija prostora i vizualni manifesti

Vizionar produkt dizajna

Milan Lentić bio je svestrani povjesničar umjetnosti i dizajner koji je kroz udrugu ULUPUH djelovao kao istaknuti član Sekcije za produkt dizajn. Bio je rijedak autor koji je u isto vrijeme na izložbama praktično pokazivao kako moderni predmeti trebaju izgledati, dok je u stručnoj javnosti pisao zašto je to presudno za društvo. Svojim teorijskim i praktičnim radom izravno je mijenjao i modernizirao kulturu stanovanja te poglede na uređenje doma.

021957. · 1958. · 1960.

Revolucija u stanovanju: izložbe i novi koncept stana

Izložbe „Porodica i domaćinstvo“: Lentić je bio aktivni sudionik ovih revolucionarnih izložbi održanih na Zagrebačkom velesajmu 1957., 1958. i 1960. godine.
Izlaganje modernih stolaca: kao dizajner, izlagao je vlastite prototipove modernih stolaca i funkcionalnog namještaja prilagođenog masovnoj proizvodnji.
Novi koncept stana naspram kiča: ove izložbe nisu bile puki sajmovi, već makete „idealnih modernih stanova“. Cilj je bio pokazati kako se mali građanski stanovi mogu opremiti jeftinim, estetski pročišćenim i praktičnim komadima namještaja, umjesto teških, glomaznih i staromodnih građanskih regala.
Suradnja s velikanima: izložbe su okupljale najnaprednije autore tog doba, uključujući arhitekte, dizajnere i članove legendarne grupe EXAT 51, koji su željeli izmijeniti vizualni identitet svakodnevice.

03Manifest · 1957.

„Umjetnost i industrija“ - manifest modernog dizajna

„Dizajn mora postati uistinu demokratska forma umjetnosti.“

- Milan Lentić, 1957.

Esej Milana Lentića „Umjetnost i industrija“, objavljen 1957. godine, danas se među povjesničarima umjetnosti i teoretičarima (poput Feđe Vukića) tretira kao manifestni tekst industrijskog oblikovanja na ovim prostorima. Došao je kao savršena teoretska nadogradnja na „Manifest SIO-a“ (Studija za industrijsko oblikovanje kojeg su 1956. potpisali Richter, Babić i drugi) i donio revolucionarne stavove:

Poziv na akciju: oštro je zahtijevao prekid sa starim navikama i tražio da industrija pod hitno otvori vrata školovanim umjetnicima.
Vizija „novog životnog pejzaža“: tvrdio je da dizajn mora postati „uistinu demokratska forma umjetnosti“ koja stvara potpuno novi vizualni i prostorni medij za novog čovjeka.
Uvođenje novog jezika: tim je tekstom Lentić praktički proglasio rođenje nove struke, jasno je razgraničivši od tradicionalnog obrtništva i puke „primijenjene umjetnosti“ u korist pojma „design“.

Kako su reagirale tvornice? Od otpora do gospodarskih divova

↓

Početni otpor i trka za količinom (kasne 1950-e)

U početku je postojao ogroman jaz između Lentićevih naprednih ideja i stvarnog stanja u tvorničkim pogonima.
Kvantitet ispred kvalitete: direktorima je bilo važno samo ispuniti državne planove i norme u tonama ili komadima, razmišljajući o trci za količinom, a ne kvalitetom.
Kopiranje umjesto stvaranja: umjesto da angažiraju i plate domaćeg dizajnera, tvornice su radije kupovale gotove nacrte iz inozemstva ili su jednostavno kopirale stare, teške i kičaste austrougarske modele namještaja.

↑

Preokret i proboj na zapadno tržište (sredina 1960-ih)

Zahvaljujući stalnom pritisku tekstova i izložbi koje su pisali i organizirali Lentić i njegovi kolege, država i tvornice shvaćaju da bez dobrog dizajna gube konkurentnost i novac.
Otvaranje razvojnih biroa: veliki pogoni (poput tvornice Mundus Florijan Bobić iz Varaždina te tiskarskih i tekstilnih pogona) počinju zapošljavati dizajnere iz ULUPUH-a.
Izvoz na Zapad: uvođenjem modernog, pročišćenog i funkcionalnog dizajna – upravo onakvog kakav je Lentić zagovarao – domaće tvornice počinju masovno izvoziti namještaj u Njemačku, pa čak i u Ameriku.
Širenje vala na tehniku: tvornice poput Končara ili slovenskog Gorenja postaju legende i gospodarski divovi upravo zato što su poslušale teoriju: spojile su inženjere i umjetnike kako bi „ukrotile stroj“ i stvorile prepoznatljive kućanske aparate.

051958. – 1962.

Urednički rad: časopis „Arhitektura“

Milan Lentić ostavio je dubok trag kao tajnik redakcije časopisa Arhitektura, službenog i najvažnijeg strukovnog glasila Udruženja arhitekata Hrvatske.

Guranje dizajna u prvi plan: u razdoblju intenzivne izgradnje (poput Novog Zagreba), Lentić je aktivno birao teme, povezivao autore i gurao industrijski dizajn u prvi plan, ističući da se novi stanovi moraju opremiti modernim predmetima.
Otvaranje prostora mlađima: omogućio je mlađim kritičarima i teoretičarima (poput Matka Meštrovića i članova EXAT 51) da objavljuju svoje radove i afirmiraju novu struku.
Suradnja s časopisom „Čovjek i prostor“: usko je surađivao i pisao za ovaj srodni časopis (gdje je 1957. i objavio esej „Umjetnost i industrija“), čineći ta dva glasila ključnim platformama koje su promijenile izgled domova.

06Gio Ponti

Prijevodi kapitalnih djela: edukacija generacija

Svoju stručnost povjesničara umjetnosti iskoristio je kako bi domaćoj javnosti približio svjetsku teoriju. Njegov najkonkretniji rad na tom polju je prijevod knjige „Volite arhitekturu“ Gija Pontija - kultne knjige slavnog talijanskog arhitekta, dizajnera i utemeljitelja časopisa Domus. Kroz ovaj prijevod izravno je utjecao na edukaciju generacija mladih arhitekata i dizajnera u Hrvatskoj, prenoseći Pontijevu filozofiju o tome kako dizajn i arhitektura moraju služiti ljudskoj sreći.

Dizajn · šansona

Spajanje dizajna i šansone: ista misija

Za Milana Lentića dizajn i glazba bili su dio iste misije: humanizacije i modernizacije svakodnevice. Njegov teoretski pogled na dizajn izravno je utjecao na stvaranje Zagrebačke škole šansone:

Odbacivanje kiča i površnosti: baš kao što je u dizajnu tražio jednostavnost i funkcionalnost umjesto teškog građanskog namještaja, Lentić je u glazbi odbacivao jeftine, površne zabavne melodije. Šansona je za njega bila „dizajnirana pjesma“ – pročišćena od viškova, u kojoj tekst i melodija imaju jasnu i duboku svrhu.
Umjetnost za svakoga: vjerovao je da dizajn mora formirati „novi životni pejzaž novog čovjeka“. Zagrebačka šansona imala je istu ulogu – bila je to intelektualna, ali pristupačna glazba koja je kroz radio i festivale ulazila u domove običnih ljudi s ciljem da ih kultivira.
Poetičnost i struktura: njegova zbirka pjesama Jedno drugo nebo (1959.) nastala je upravo u razdoblju kada piše svoje ključne eseje o dizajnu, dokazujući da su njegove šansone zapravo bile uglazbljena poezija visoke strukturalne vrijednosti, lišena estetskog kiča.

Galerija: omoti, korice, skice i slike

Omoti gramofonskih ploča i knjiga, skice, ilustracije i likovni radovi. Kliknite na rad za prikaz preko cijelog ekrana.