Preskoči na sadržaj

VIII Milan Lentić

Pogovor

Zadnji takt za prolaznike

Svako putovanje kroz nečiju ostavštinu, pa tako i ovo kroz digitalnu škrinju uspomena Milana Lentića, neumitno nas dovodi do trenutka kada se svjetla pozornice gase, a posjetitelj se priprema za odlazak.

Možda bi na ovom mjestu, prema nekim uobičajenim pravilima, trebao stajati suhoparni stručni zaključak, popis nagrada ili završni sud likovnih i glazbenih kritičara. No, odlučili smo te i takve kritičare prepustiti nekom novom vremenu ili potpunom zaboravu – što god od toga nastupi prije. Milanov život nikada nije podnosio krute teorije i hladne ladice, pa ih ne želi ni na svom odlasku.

Umjesto toga, ovaj prostor ostavljamo čistoj ljudskosti. Jer iznad svih festivalskih nagrada, tiskanih partitura, filmskih uloga i pionirskih eseja o industrijskom dizajnu, Milan Lentić bio je i ostao suputnik čovjeka. Bio je umjetnik koji je s jednakim poštovanjem i žarom stvarao kompleksne šansonske oratorije i pjevao stare serenade pod splitskim prozorima sa svojim prijateljima. Živio je onako kako je skladao: nesalomljivo, prkosno i ponosno.

Ova web stranica nije spomenik od hladnog kamena; ona je živi dokaz da sjećanje na takve tople, renesansne umove ne može tek tako nestati. Ona je stvorena iz duboke obiteljske odanosti i rijetkog, starog prijateljstva koje odbija prepustiti zaboravu ono što je vrijedno čuvanja.

Zato, dok vaša ruka polako kreće prema gornjem uglu ekrana kako bi zatvorila ovaj prozor, zamislite da se iz polumraka sobe, tamo negdje iza klavira s kojeg još uvijek nježno odjekuju taktovi skladbe Miserere, javlja onaj njegov prepoznatljivi, blago ironični, ali beskrajno topli glas:

„Hvala na posjeti. Već idete, a ni kavu nismo popili...“

- Milan Lentić